Zakidanje prava na obrazovanje

Poštovani,

Potaknuti emitiranjem emisije "Fokus" urednice Sanje Šegedin Miriovsky 18. srpnja ove godine u 21:10 h na Prvom programu Hrvatske televizije, osjećamo se pozvanima reagirati na neke netočne, nepotpune, i uvredljive navode iznesene u gorespomenutoj emisiji, te Vas, u skladu sa Zakonom o javnom priopćavanju N.N. 69/03, pozivamo da objavite ovaj


ISPRAVAK (demanti) navoda iz emisije "Fokus" 18. srpnja 2006.


Prije svega, osobno sam se našla povrijeđenom kad je cijenjeni gospodin Herman Vukušić iz Ministarstva branitelja, obitelji i međugeneracijske solidarnosti, jedan od šestero gostiju emisije, našao za shodno osobno me prozvati zbog neprisustvovanja u emisiji. Ključnu činjenicu, naime da ja, jednako kao i nijedan predstavnik inicijative "Jednaki smo!", u emisiju nisam niti bila pozvana, cijenjena je gospođa Šegedin nakon ovakve izjave gospodina Vukušića propustila spomenuti. Smatramo da je emisija izborom gostiju s obzirom na temu ostvarena tendenciozno, neobjektivno, i pristrano, jer stavovi Inicijative, koja je uostalom prva i pokrenula osjetljivo pitanje provedbe povlaštenih upisa početkom srpnja ove godine, nisu bili zastupljeni, a u njih je i izdaleka bio upućen jedino prodekan Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, profesor Ivan Šimonović.

Kako je upravo neodgovornost sa strane urednice, koja se očitovala u nedostatku gostiju upućenih u problematiku, u korist onih drugih, urodila emisijom prepunom netočnih citata i pogrešnih tumačenja stavova i argumenata Inicijative, kao i netočnih i neprovjerenih informacija, odlučili smo ih na ovaj način ispraviti i objasniti, jer nam za takvo što nije bila dana prilika na adekvatan način u adekvatnoj situaciji, id est emisiji cijenjene gospođe Šegedin.


1. Argument težih životnih uvjeta djece dragovoljaca na kojem je inzistirao cijenjeni gospodin Vukušić, ne stoji, i to zato jer se postavljaju sljedeća pitanja:

* tko je proveo spomenuta istraživanja, kada, na kojem uzorku ispitanika i pod čijim nadzorom?

* Ako je istina, a smatramo da jest, da rat ostavlja posljedice po djecu, ne bi li ispravno bilo tvrditi da su onda povlastice potrebne svima, jer zapravo nema djeteta ili osobe na koju rat nije ostavio traumu?

* ako su su životni uvjeti djece dragovoljaca teži, u odnosu na koga, tj. na čije su uvjete teži? Možda na uvjete:
• djece branitelja koji nisu dragovoljci? (Jer, ukoliko se gospodin Vukušić referirao samo na djecu dragovoljaca, koja je točno differentia specifica između jednih i drugih u istraživanjima na koje se gospodin Vukušić pozivao? Ukoliko se istraživanja, a time i argumenti gospodina Vukušića, odnose na djecu svih branitelja, čemu povlašteni upisi samo djeci dragovoljaca?)
• djece koja su roditelje izgubila na način koji nije imao veze s Domovinskim ratom?
• djece koja nisu imala roditelje koji bi uopće išli u rat?
• djece koja su bila žrtvama zlostavljanja?

* ukoliko je razina proživljene traume uistinu ono što gospodin Vukušić navodi kao glavni argument za davanje povlastica pri upisu na visoka učilišta upravo djeci dragovoljaca, ne bi li možda bilo mudrije uposliti psihologe kao dio tima pri ocjeni pristupnika razredbenom postupku koji bi za svakog pristupnika odrađivali razinu individualne traume i ustonavljivali korespondirajući individualni hendikep? Ili je upravo to ono što je gospodin Vukušić mislio predložiti, ali nije našao načina?

* je li, spominjući studije koje će se tek raditi, a pokazuju... gospodin Vukušić pokušavao implicirati da unaprijed zna rezultate istraživanja koja će se tek provesti, ili ih je tek anticipirao, a svejedno koristio kao argument?

* priznajući da ni slabija kvaliteta življenja ni povećani rizik od obolijevanja svejedno nisu slučaj kod 100% ispitanika, a uzevši u obzir da se i slabija kvaliteta življenja i povećani rizik od obolijevanja mogu naći i kod drugih populacijaskih skupina, koja je točno differentia specifica koja pristupnike razredbenom postupku koje je gospodin Vukušić uzimao za primjer razlikuje od bilo koje druge skupine pristupnika?


2. U čemu je problem? – pitanje je gospođe Balgač, gospodina Vukušića i gospodina Periše koje dokazuje da problematiku ne razumiju (ili se trude odavati takav dojam), na koje bismo rado odgovorili objašnjavanjem da, čak i ako se dobrom voljom visokoškolskih ustanova štetne posljedice pokušaju minimalizirati, problem i dalje postoji, i to na nekoliko razina:

* ostaje činjenica da je sporni zakon protuustavan, i to na dvije razine (po čl.65., koji garantira jednaku dostupnost visokog obrazovanja pod istim uvjetima na temelju sposobnosti, te po čl.67., koji garantira autonomiju visokoškolskih ustanova), kao i protivan UN-ovoj Općoj deklaraciji o ljudskim pravima (čl.26.);

* prekoračenje kvote od "jedva" 20% u praksi je daleko od beznačajnog (iako ga je takvim cijenjeni gospodin Barišić pokušao prikazati): naime, na fakultetima s više odsjeka ili studijskih grupa 20%-tno prekoračenje na razini čitavog fakulteta značit će i 60%-tno prekoračenje na popularnijim odsjecima ili grupama, što ozbiljno narušava uvjete rada, te se kao takvo najoštrije protivi Bolonjskoj deklaraciji, koju se RH obvezala poštovati;

* ostaje činjenica da se pristupnici razredbenom postupku ocjenjuju prema različitim kriterijima, od kojih je za pristupnike redovnih statusa to kriterij propisan Ustavom i UN-ovom Općom deklaracijom o ljudskim pravima (vlastite sposobnosti), a za pristupnike posebnih statusa se obavlja po kriteriju hereditarnosti (upis na fakultet temeljem roditeljskih, dakle tuđih zasluga).


3. Argument cijenjenog gospodina Periše iz HVIDRA-e da se pristupnici posebnih statusa ne upisuju izravno – oni prolaze prag i ispite ne stoji iz više razloga:

* "prag" u pitanju jest minimalni bodovni prag, dakle arbitrarna vrijednost ispod koje ne smije biti niti jedan potencijalni student visokoškolske ustanove koja prag propisuje. Pritom se najčešće zaboravlja da se iza kolokvijalnog izraza "prijemni ispit" zapravo krije razredbeni postupak, koji nipošto nije ispit koji je moguće proći ili pasti. Kod ispita kod kojih to jest moguće, zadovoljen minimalni bodovni prag uistinu jest i kriterij uspjeha, no kod razredbenog postupka postoji i drugi kriterij, a to je kriterij konkurentnosti. Dakle, uspjeh, odnosno broj bodova na prijemnom ispitu, relevantan je isključivo u usporedbi s uspjehom drugih pristupnika.

* da su gospoda Periša i Vukušić ovu činjenicu uvidjeli, shvatili bi da se uspješnost prema kojoj se upisuje na fakultet pristupnika s prijeđenim minimalnim bodovnim pragom i pristupnika unutar, primjerice, 20% najuspješnijih nipošto ne može poistovjećivati – često ih, naime, razdvaja i po više od tisuću mjesta. Svako od tih "mjesta", dakako, osoba je koja pretendira na upis na fakultet. Svaki pristupnik koji je zadovoljio barem minimalne uvjete i ne upiše se u tom se slučaju ima pravo osjećati zakinutim u odnosu na pristupnika koji je zadovoljio iste (a ponekad manje) uvjete, a upisuje se na fakultet (riječima cijenjenog ministra Primorca, bez obrazloženja i opravdanja).

* kako pojam studiranja implicira i polaganje ispita, a upravo je pravo na pristup studiranju tema rasprave, referiranje gospodina Periše na polaganje ispita kao neku osobitu zaslugu studenata upisanih po posebnim statusima nema baš previše smisla.


4. Hrvatskoj je ionako potrebno više visokoobrazovanih – nekoliko su puta ponovila gospoda Barišić, Periša i Vukušić. U slučaju da oni sami nisu bili svjesni koliko je ta tvrdnja u raskoraku s logikom, pojasnit ću:

* kvantiteta nije istovjetna kvaliteti – a to pogotovo vrijedi u slučaju visokog obrazovanja. Bolonjski proces naglasak stavlja upravo na kvalitetu studija, što kvalitetu čini prioritetom u odnosu na kojega bi se trebale donositi odluke koje se tiču visokog školstva (uključujući zakone, kad ne bi bili protuustavni). Preopterećivanjem kapaciteta kvaliteta nužno pada, što je protivno bolonjskim principima (uzmimo samo za primjer situaciju gdje u laboratoriju namijenjenom za petnaest studenata vježbe mora izvoditi njih 25, 30 ili više...). Važno je također istaknuti da ne pada samo kvaliteta nastave i studenata, već i kvaliteta znanstvenog rada u Hrvatskoj, jer profesorima zbog preopterećenja ne ostaje vremena za obvezan rad u znanosti. Izjavama poput gorecitirane odgovorni (dakle, gospodin Barišić kao predstavnik Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta prije svih) dovode se u nedopustivu kontradikciju i ističu svoju neupućenost (u koju je gospodin Barišić pružio uvid očitim nepoznavanjem procedure upisa na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu kojega je svega četiri minute prije opsežno komentirao);

* odluka da se pristupnika koji ne zadovoljava Ustavom propisan kriterij sposobnosti (koji je, kako sam prethodno već istaknula, uvijek ovisan o konkurentnosti) upisuje na visokoškolsku ustanovu neodgovorna je spram institucije u koju se takvoga pristupnika upisuje, kao i spram pristupnika za kojega bi, da je prema jedinom općeprihvaćenom kriteriju uspjeha na razredbenom postupku suditi, neki drugi životni put možda bio primjereniji od ovakvog guranja na silu u nešto čemu – prema rezultatu razredbenog postupka – vjerojatno nije dorastao (što cijenjena gospođa Balgač, osvrćući se na razredbeni postupak kao "traumu", samo potvrđuje);

* kad i ako postoje ili se pojave uvjeti za više upisanih studenata, dakle i više visokoobrazovanih građana, ne bi li ipak bilo logičnije da ti studenti "više" budu iz skupine svih pristupnika razredbenom postupku nego iz skupine posebnih statusa, dakle jedne (arbitrarno!) odabrane skupine?


5. Komentar gospodina Periše da se i dijaspora upisuje izravno, pa se svejedno nitko ne buni da je protiv Ustava rezultat je neobaviještenosti, te stoga ne stoji:

* naime, status dijaspore, 100%-tnih civilnih invalida i sličnih skupina koje na nekim institucijama, istina, imaju pravo "izravnog" upisa NIJE REGULIRAN NIJEDNIM ZAKONOM!

* visokoškolske ustanove, autonomijom, odlučuju ove statuse ("D" i "I") upisati po vlastitoj odluci. Činjenica da ovakav ustroj funkcionira, spram pripadnika spomenutih statusa jednako kao i spram ustanova koje ih upisuju, samo dokazuje kako nema potrebe za zakonskom regulacijom posebnih statusa – visokoškolske ustanove, naime, postupati po ovom pitanju sasvim dobro znaju i same, bez da im se to, poput spornih "V" i "C" stausa, nameće zakonom;

* konačno, "izravan" upis samih branitelja, dakle veterana koji zbog sudjelovanja u Domovinskom ratu nisu imali priliku studirati, a koji ne bi bio protuustavan, moguć je i prema autonomnoj odluci visokoškolske ustanove, i kao takav treba i biti provođen.


6. Pitanje gospodina Periše zar nikome ne smeta da djeca aboliranih Srba, četnika i povratnika iz Vukovara imaju veća prava od djece hrvatskih branitelja? smatramo ksenofobnim i sramotnim, te ono zahtijeva odgovor i od strane Inicijative:

* kad bi situacija uistinu bila takva (a nije!), naravno da bismo joj se protivili, i to stoga što se inicijativa "Jednaki smo!" zalaže za jednaka, Ustavom propisana, prava svih građana Hrvatske, bez obzira na to čija su oni djeca.

* a robovlasnički državni ustroj u kojemu je uvjet za ostvarivanje prava bio ovisan o tome tko je kome roditelj, ostao je daleko za nama, negdje u zapisima Tukidida (na kojeg se gospodin Vukušić tako ponosno pozivao). Na svu sreću.

* tvrdnja gospodina Periše da su sva djeca koja nisu djeca dragovoljaca – djeca dezertera (odnosno da su svi koji nisu bili dragovoljci ujedno i dezerteri) neargumentirana je, netočna i uvredljiva za preko četiri milijuna hrvatskih građana (dakle, ne-dragovoljaca, no koji su dragovoljce liječili, hranili, o njima pisali, ili za njih molili), a članak 65. Ustava Republike Hrvatske na koji se gospodin Periša pozivao kako bi potkrijepio svoju tvrdnju, propisuje upravo dostupnost svakomu, pod jednakim uvjetima, srednjoškolskog i visokoškolskog obrazovanja u skladu s njegovim sposobnostima!!


Konačno, ostaje još nekoliko argumenata ključnih za razumijevanje stavova Inicijative, kao i za razumijevanje zašto je gorespomenuti zakonski članak, čak i izvan okvira svoje upitne suglasnosti s Ustavom RH, nepotreban, besmislen, diskriminirajuć i ponižavajuć:

1. Odredba koji "izravan" upis omogućuje samo grupi definiranoj prema čl.53. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji je jednostavno licemjerna. Naime, ako se kao glavni argument za upis djeteta čiji je roditelj poginuo u Domovinskom ratu uzima činjenica (ničime osporive) traume tog djeteta, a istodobno se djetetu čiji je roditelj, odnosno čiji su roditelji stradali na koji drugi način ne omogućuju slične povlastice, zakonodavci jasno poručuju da im zapravo uopće nije važna osoba koja proživljava traumu zbog nedostatka roditelja (ili roditeljâ), već naprosto veza ili nedostatak veze tog nedostatka s Domovinskim ratom.
Licemjerje ovog zakona je stoga rezultat logički neopravdanog stava da za zakonsko prepoznavanje traume kao problema uopće nije važna činjenica same traume, već jedino kako je do te traume došlo.

2. Smatram da je moguće pouzdano ustvrditi da su časni ljudi koji su napuštali svoje domove i obitelji kako bi krenuli u obrambeni Domovinski rat išli u rat boriti se za pravednu Hrvatsku u kojoj se djecu neće suditi po roditeljskim grijesima ili zaslugama, a ne za svoje (eventualne) povlastice; da se nisu išli boriti isključivo za svoju djecu, već za svu djecu Hrvatske. Gotovo bi se moglo reći da je onaj tko je u rat išao misleći na svoju (eventualnu) vlastitu korist ništa drugo nego plaćenik – a kao takav po svemu sudeći ne zaslužuje naslov dragovoljca ni branitelja Domovinskog rata.

3. Kod obitelji s ozbiljnim egzistencijalnim problemima (bili oni posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu ili ne) činjenica da će se dijete morati manje ili više potruditi oko upisa na željeni fakultet zapravo ne rješava ništa – jer dijete studij treba i nastaviti, što je često, zbog financijskih razloga, teško ili nemoguće. Stoga

4. studentima s egzistencijalnim problemima se mora tijekom studija pomoći financijski (a čl.54. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji nalaže osnivanje posebnog fonda za isplatu stipendija socijalno ugroženoj djeci hrvatskih branitelja), dakle na adekvatan način, dakle kroz financijske subvencije, a ne intelektualne. Jer

5. socijalno ugroženima namijenjene su ekonomske subvencije. Postavlja se logično pitanje kome li su onda donosioci ove zakonske odredbe namijenili intelektualne subvencije. Odgovor se nameće sam, a odgovara i na pitanje tko to zapravo diskriminira i blati djecu dragovoljaca i smatra ih manje sposobnima. Oni koji su ovaj zakon predložili, gospodo, jer su im dodijelili privilegije koje niti su tražili, niti su im potrebne, (pre)jeftino kupujući glasove skretanjem očiju javnosti i glasačkog tijela s njihovih stvarnih problema (koji su ipak egzistencijalne, a ne intelektualne prirode) umjesto da se njima bave.


Srdačan pozdrav,
U ime inicijative "Jednaki smo!",
Julia Mikić

From: Klub mladih - DC
To: inicijativa.jednaki.smo@gmail.com
Date: 10-Jul-2006 15:40
Subject: Prijedlog

Poštovani,

istraživajući na internetu što mladi misle o (novo)nastaloj situaciji (povlaštenog) upisivanja na fakultete,

naišla sam na ovaj vaš blog.

Predsjednica sam Kluba mladih jedne političke stranke (ne vladajuće),

i dijete poginulog branitelja,

no smatram da mi to ne daje za pravo upisa "preko reda".

Naš cilj je organizirati studente na javno ustajanje protiv ovakvih zakona i odluka,

ne kako bi sakupili političke poene, (jer više ćemo ih ovime izgubiti nego dobiti)

već napokon stati na kraj ovakvom blamiranju naše Vlade

i njihovom poigravanju nama mladima.

Sutra, dana 11. srpnja 2006. održali bi konferenciju za novine

ispred spornog Filozofskog fakulteta u Zagrebu

gdje bi javno iznijeli naša stajališta.

nismo mi protiv dodatnih prava određenih osoba,

ali onda se u skladu s tim,

trebaju organizirati i dodatne predavaone,

dodatni profesori,

ili kratko rečeno, prilagoditi fakultete za veći broj studenata.

Ako želite napokon učiniti nešto,

ne samo sjediti za računalom i pisati kako ništa ne valja,

javite mi se na ovaj e-mail tokom današnjeg dana.

Srdačan pozdrav

From: Jednaki smo! Mailed-By: gmail.com
To: Klub mladih - DC
Date: 10-Jul-2006 21:22
Subject: Re: Prijedlog